Biskup J. J. Strossmayer

Biskup Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.), koji je to postao 1849. na prijedlog bana Josipa Jelačića, i to ostao sve do smrti, osjećao se prvim narodnim biskupom i gradio o sebi sliku biskupa svih Slavena u Austrijskoj Carevini i Austro – Ugarskoj Monarhiji, podičio se među svojim sugrađanima: „ja sam ponosan što sam rođeni Osječanin.“ Promaknućem za biskupa, proglasio se prononsiranim pro – Hrvatom, koji je svoje crkvene i političke zamisli umio proširiti Europom i materijalizirati kao najveći hrvatski dobrotvor – mecena, prenošenjem i na mnoge druge dobročinitelje. U svome vremenu bio je naš Europljanin više od drugih, a Hrvatska je svuda u Europi bila s njim.

U očima kritički utemeljene historiografije, on se u značenjskom sustavu nadmoćno pokazuje od jednosmjernog gledanja uvijek širi, na vlastito po područjima svoga bogatoga, sadržajnoga i utjecajnog djelovanja kao veliki graditelj crkvenoga i političkoga, državotvornoga, kulturno – prosvjetnoga i narodnog zajedništva. I kao hrvatski rodoljub. Postao je institucija koja ima svoje izvorište u dva gesla, dvije njegove koncepcije i misli – pokretnice: „Sve za vjeru i domovinu“, koju je nosio i na svojoj biskupskoj mitri, i „Prosvjetom k slobodi!“ u njihovu ostvarivanju kroz cio život, i radijacijska jezgra i djelotvorno uporište kojega je odlikovalo iznad svake prosječnosti, bilo je kristalizirano u njegovoj snazi misli, nadmoćnoj riječi i veličini ostvarenog djela.

Njegova su ga gesla vodila i na Prvi vatikanski koncil, po kojemu je Strossmayer zadobio svjetski glas praekumenista, a u Monarhiji „austroslavista“ koji je zastupao program federativnoga njezina ustrojstva kao uvjeta daljeg opstanka, spasa ili konačnog sloma. Po njemu se zato i danas znadu i vide temelji i zgrade koje je podigao i pružao izdašnu pokroviteljsku pomoć, tako: Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta i Stossmayerove Galerije starih majstora u Zagrebu, Svetog Jeronima u Rimu, katedrale u Đakovu, kao i svoje zadužbine, crkve Sv. Petra i Pavla u Osijeku, s podignutim dječačkim sjemeništem danas Glazbenom školom Franje Kuhača, i gradskim sirotištem, ali i škola, društva i udruga širom Hrvatske. Vide se one temeljne zgrade, društva, udruge i gospodarske zajednice po kojima je hrvatski narod mogao gledati, intelektualno emancipiran, na druge germanske, romanske, južnoslavenske i slavenske narode Europe.

U okolnostima Hrvatske razdržavljenosti Strossmayer je institucionalizirao Hrvatsku kao autonomnu i humanistički otvorenu državu kulture i školstva znanosti i umjetnosti. Prvi je u nas razvio i skup misli o zadacima obrazovnih institucija prema mladima kao njihov veliki prijatelj. U svečanoj „Poruci u hrvatskoj sabornici prilikom otvaranja Sveučilišta u Zagrebu, posebno je isticao: „Škole koje zidamo, zidamo ne samo za nas, nego i za buduća pokoljenja. U djeci je bitni zavjet bolje budućnosti narodne. Djeca su nosioci ne samo imena nego i uspomene i slave naše. „ A naša je mladež, kazuje on, krasna po poletu svoga duha. Zato se zadaća ima svoditi na naše prisvajanje istine u duši i umu, na samozatajnost, odricanje i požrtvovnost kao obilježje nastavničkog poziva kojemu je dato „da druge za sobom na visine povede“, jer se „ drvo po plodu, čovjek po životu i zvanju prosuđuje.“

U tome i naš Rotary, utemeljen od mladih gospodarstvenika, vidi njegovu stvarnu veličinu, njegovu ličnost izgrađenu na etičnosti i kroatocentričnosti; umijeće ophođenja, moć pridobijanja i osvajanja sredina i ljudi; vidi i uzvraćenu ljubav, stečenu u narodu i mladom naraštaju i sagledava njegovo povijesno značenje kao jedne od najjačih pojedinaca – institucija u hrvatskoj nacionalnoj povijesti uopće, ali i u intelektualnim krugovima slavenskog svijeta i cijele Europe.

Naš sugrađanin Strossmayer počasni je građanin Zagreba, Ljubljane, Rijeke, Praga i drugih gradova, počasni je član Univerziteta Lomonosov u Moskvi i Dobrotvornoga društva u Sankt Peterburgu, pa Bugarske akademije nauka i brojnih društava u nas i drugdje. U domu Hrvatske bratske zajednice u Pittsburgu on ima svoju spomen – sobu. A što ima u Osijeku? Ima svoje ime u osječkom Sveučilištu, a sada i u nazivu našega Rotary kluba, na njegov ponos, čast i diku.